a Croatian in New York

Mitt Romney je zacementirao predsjednicku nominaciju u dresu Republikanaca i…samo malo…ne, nista jos nije sigurno, evo dok ovo javljam tamnoputi Herman Cain mu je zadisao za ovratnik. Ono sto je sigurno jest da je Guverner drzave Texas Rick Perry gotov…wait!…Bogami nije, evo ga, uzvraca udarac! Sinocnjom debatom odrzanom u Las Vegasu, drzava Nevada, Perry se vratio u zivot poput Fenixa i to nakon sto je u zadnjih par politickih debata toliko potonuo da su ga politicki komenatori – kojih na ovoj strani Bare ima za izvoz – izbacili iz utrke za GOP-ovu nomicaju. Koja borba! Sve fercera na tribinama. Rukavice su bacene. Svi kandidati se trude maximalno prije svega biti cool, biti nadmocniji, pametniji i patriotskiji. Iz tjedna u tjedan turiraju sirom Amerike pa se bojim da cemo se ih se brzo zasititi i prestati pratiti razvoj situacije. U svakom slucaju jedno je sigurno. Obama ce za godinu i nesto sitno, koliko nas dijeli od predsjednickih izbora, izboriti drugi mandat u Bijeloj kuci. Tako da mozemo preskociti izbore, osloboditi se davljenja politikom i posvetiti drugim temama medju kojima posebno mjesto zauzima Sarah Deming. Gospodja iz drzave Michigan pokrenula je sudski proces protiv distributora filma Drive jer, stoji u tuzbi, film sadrzava manje jurnjave automobilima nego sto to ime filma, ukljucujuci i forspan, sugeriraju. Sarah istice da je nekoliko automobilistickih potjera prikazanih u filmu nije zadovoljilo. Film takvog naziva, prema njezinom misljenju, trebao bi izgledati kao “Fast and Furious.” Istovremeno na Floridi, tamosnji zakonodavci pocese razmatrati zabranu bacanja dwarfova, iliti izrazito niskih ljudi. Radi se o barskoj igri u kojoj se prosjecan puk zabavlja na nacin da baca nadprosjecno zaostale u rastu na madrace. U nastojanju da se zabrana ukine posebno je aktivan Ritch Workman, predstavnik Republikanaca u Zastupnickom domu Floride. “Sve cemu zabrana sluzi, veli Workamn, jest da samo sprijecava dwarfove da dobiju posao koji bi s veseljem prihvatili.” Jedan potpuno drugaciji nacin angaziranja javnosti, meni osobno puno zanimljiviji od barske zanimacije na Floridi, djelo je umjetnice in New Yorka Marni Kotak. Ona se priprema stacionirati u izlogu jedne galerije i tamo se poroditi pred ocima znatizeljnika. Performans nosi naziv “Rodjenje dijeteta X”. Ne moze ti ovdje ni da hoces biti dosadno. Ovdje u mom susjedstvu, nekih 80 kilometara od Columbusa, izvjesni Terry Thompson podigao je policiju na noge kada je iz svog privatnog zatvora oslobodio 56 divljih zivotinja a potom se ubio. Citavog je dana trajala hajka za bengalskim tigrovima, lavovima, medjedima, zirafama i vukovima. Dok ovo pisem snage reda ubile 49 nesretnih zivotnija, od toga 18 tigrova i 17 lavova. Ova tragedija mozda ce otvoriti oci svima onima koji kreiraju zakon kojim se omogucava zatvaranje divljih zivotinja, onih koje zasluzuju da zive tamo gdje pripadaju: u divljini. Na drugoj strani spektra nalazi se, kad su novosti u pitanju, problem nestasice lijekova u americkim apotekama i zdravstvenim ustanovama. Da je situacija vise nego alarmantna kazuje podatak da je, prema informaciji Americkog farmaceutskog udruzenja, zbog nedostatka lijekova umrlo vise od 15 ljudi. Amerikanci su trenutno kratki s cak 213 lijekova raznih profila. Manjak je, primjerice, antibiotika, lijekova koji se koriste u kemoterapiji, anesteziji i lijecenju visokog krvnog pritsika. Lijecnici intezivne njege suoceni su s deficitom lijeka pod nazivom Labetalol, namijenjenog tretiranju pacijenata s drasticno visokim krvnim tlakom. Labetalol je postao toliko rijedak da su ga bolnice nedavno morale racionalizirati rezervirajuci ga iskljucivo za pacijente s izljevom krvi u mozgu. Problem lezi u tome sto sve manje kompanija proizvodi esencijalne lijekove. I kada jedna firma obustavi proizvodnju, obicno na trzistu ostaje samo jedna farmaceutska kuca koja u svom asortimanu ima lijek takve vrste i koja ne moze drzati korak s potraznjom. Naprimjer Doxil, vrlo efikasan lijek u tretmanu raka maternice, takodjer je trenutno racionaliziran, kao i Taxol, lijek koji se koristi u borbi protiv raka dojki. Erin Fox, s Univerziteta u drzavi Utah, koja prati situaciju s nedostakom lijekova u Americi, veli da se problemu ne vidi kraj.
ab

Svaka generacija treba novu revoluciju, rekao je Thomas Jefferson i sumnjam da bi drugacije komentirao dogadanja koja su pocela 17 rujna na Wall Streetu i sire se diljem Amerike. Radi se o protestima onih kojima je dosta korporacijskog tlacenja odnosno, da se posluzim rijecima novinara i doktora ekonomine Michaela D. Yatesa, radi se o pobuni protiv “nejednakosti koja se produbljuje, protiv rasta siromastva i protiv financijskih institucija koje diktiraju politiku svih drzava.” Nista se, veli on, u biti nije promijenilo od velikog ekonomskog kraha krajem 2008. godine. Globalna financijska ekonomija, koju Yates naziva kuca od karata, i dalje operira na isti nacin i samo je pitanje vremena kad ce se urusiti. Republikancima se naravno dize kosa na glavi od uplitanja drzave u (njihove) ekonomske racunice. Cim im se spomene da bi najbogatiji trebali platiti barem malkice vise poreza nego sto trenutno placaju, GOP-ovci odmah povlace klasno pitanje kojem, prema njihovom pogledu na svijet, ni u ludilu nema mjesta na ovoj strani Bare. Kakve regulacije, kakvi bakraci. Klasna borbu izmedju kapitalista i radnicke klase iliti Class Warfare kako to ovdje zovu, jest socijalisticka tekovina. A socijalizam, poznato nam je vec, spada u daleko vam kuca kategoriju.

Na najljepsi moguci nacin odgovorila im je Elizabeth Warren, bivsa clanica Obamine adminstracije i trenutna Demokratska kandidatkinja za Senat iz drzave Massachusetts. Class Warfare, kazete? Nitko se u ovoj zemlji nije obogatio uzdajuci se samo u sebe, rekla je Warren, napomenuvsi da su biznismeni akumulirali svoje bogastvo koristeci se upravo novcem poreznih obveznika kojim su izgradjeni putevi, zeljeznicke pruge, novcem kojim su izgradjene javne skole iz kojih imucni privatnici regrutiraju svoju radnu snagu, novcem kojim se placaju vatrogasci i policija koji medju ostalim stite urede i kuce bogatasa. Je li dakle zaista u pitanju borba izmedju klasa kada se od bogatih trazi da se “zrtvuju” u ime odrzavanja stabilnosti drzave, javno je zapitala Warren. Jedan drugi Warren, Warren Buffet, koji se konstatno drzi u vrhu najbogatijih ljudi na Zemlji, izazvao je poprilicnu pozornost proslog Kolovoza kada se javno oglasio rekavsi: Oporezujte me vise! Dodao je da njegova sekretarica placa porez po visoj stopi nego on te savjetovao i ostalim mijunasima i milijarderima da bi bilo posteno da daju vise u drzavnu blagajnu. Primjer sekrerarice koja je oporezovana po visoj stopi nije milijarderov izum. Bukvalno iste je rijeci izgovorio bivsi americki predsjednik Ronald Reagan jos 1985. godine na skupu u Chicagu, kada je isto kao i Obama danas navijao da se bogatijima odreze veci porez. A upravo su nacini na koji se banke i tajkuni uz pomoc advokata i lobista dovijaju kako da plate sto manje poreza jedan od bitnijih razloga zasto se prosvjednici u sve vecem broju okupljaju na Wall Streetu. I zasto se sve vise drugih gradova sirem Dzinovske nase ukljucuje u akciju. I mediji su se probudili, posebno dobar je MSNBC dok je CNN…za ne vjerovati. Cuvena TV kuca se puno vise bavi sudjenjem doktoru pokojnog Michaela Jacksona i sudskom procesu koji se u Italiji vodio protiv Amerikanke Amande Knox, optuzene za ubojstvo Meredith Kercher. Dok su takve i slicne dogadjaje u stanju pratiti satima, iz dana u dan, protestu u New Yorku koji podize sve vecu paznju posvetili su jednu petominutnu reportazu u kojoj se voditeljica bukvalno sprdala s prosvjednicima, odnosno razlozima za pobunu. U reportazi pod naslovom “Zar stvarno, prosvjednici?”, doticna je novinarka ne skidajuci omalovazavajuci osmijeh s lica zamjerala prosvjednicima to sto ne znaju sto hoce. Nije joj jasno, naprimjer, sta imaju protestirati oni koji u ruci drze iPad, proizvod jedne mega korporacije.

Dok njoj neke stvari nisu razumljive, takvih problema nema Leo Gerard, lider Sindikata radnika u celicnoj industriji, najjaceg americkog radnickog sindikata. “ Ovim protestom americka srednja klasa uzvraca udarac,” rekao je Gerard dodavsi da ce se radnici celicana pridruziti prosvjednicima. Nazivaju ih anarhistima koji neznaju sto hoce upravo oni koji su bogatsvo stekli na anarhistickom tipu kapitalizmu, koji se pitomo zove free market a u stvari je nista drugo no divlji kapitalizam. Jer kako drugacije nazvati sistem u kojem nase penzije ovise o kockarskoj sreci na Wall Streetu. Sve bi bilo sasvim OK kada bi se koristili samo svojim novcem pa tko ima i tko voli, neka izvoli. Nadalje, dobar primjer eksploatacije dijelo je ni manje ni vise nego Svedske tvornice namjestaja IKEA. Prije tri godine IKEA je otvorila tvornicu, zasad jedinu u Americi, u gradu Danville, Virginia. Minimalna placa americkih radnika u toj tvornici iznosi osam dolara na sat. Njihove kolege u Svedskoj startaju s 19 dolara. IKEA-ini radnici u Danvilleu imaju 12 dana godisnjeg odmora, standardno za ovdasnje prilike. Svedjani zaposleni u IKEA-i pak uzivaju pet tjedana odmora. Americke tvrtke zatvaraju domicilne pogone, dizuci broj nezaposlenih, i otvaraju firme u Kini, Indiji, Vijetnamu iskoristavajuci malim nadnicama tamosnju radnu snagu zeljnju kruha, Svedjani naprimjer, rade istu stvar ovdje. Otvorise pogon u zemlji s velikim brojem neiskoristene radne snage.

Rekoh vec u jednom od javljanja da dvije trecine novih radnih mjesta spada u slabo placena zanimanja. Racunica je jasna. Ljudi trebaju posla a kompanije znaju da ih mogu platiti puno manje. Posebnost americkog puka jest da je u vecim dugovima no ostatak razvijenih drzava. Zivot na kreditnim karticama, na koji se tako lako navuci, doveo je mnoge na rub bankrota. Skolovanje na fakultetima nije nimalo jeftino. Studenti prava i medicine, primjerice, zavrse fakultet nagomilajuci u prosjeku oko 43 hiljade dolara duga. Emily Weinberg je diplomirala prosle godine studij Filma i fotografije. Njezin dug iznosi 130 hiljada dolara. Svaki mjesec od 2100 dolara koliko zaradi, 1200 dolara ide za ratu kredita. Ogroman studentski dug jedan je od razloga sto je naveo mlade da se pridruze prosvjedima na Wall Streetu. Pitanje je sad tko ce od politicara prvi usuditi pojaviti na Wall Streetu na strani onih koji porucuju: Enough is Enough! Occupy Wall Street se pretvorio u val protesta diljem Sjedinjenih Americkih Drzava. Prosvjedi se, u vecem ili manjem broju sudionika, odrzavaju u vec oko 200 americkih gradova. Sad to vise nitko ne zanemaruje. Prvi se hrabro oglasio Obama koji je izjavio da razumije gnjev Amerikanaca koji su izasli na ulice. Mitt Romney, prema trenutnom stanju stvari najozbiljnji kandidat Republikanaca za predsjednicku nominaciju, takodjer je okrenuo plocu. Prvo je prosvjede nazvao opasnim da bi gotovo istog dana na jednom drugom skupu rekao da (i) on shvaca zasto se mladi i srednja klasa bune. Bill Maher, voditelj politicko humoristicke TV emisije “Real Time”, veli da je takav preokret sasvim u stilu tog politicara, dodavsi da bi Romney – da mu kazu da ce izbore dobiti jedino u slucaju da postane crna zena – u roku od odmah krenuo na promjenu spola. Ukratko, u pokret pod nazivom Occupy Wall Street, ili We are the 99 percent, krenuli su svi oni koji zele popraviti ovaj kapitalisticki sistem koji je jednostavno pokvaren.

          “Mamma mia dammi cento lire che in America voglio andar…” Trbuhom za kruhom ili Bog te pita vec koji su razlozi natjerali ljude da se naslikaju na ovoj strani Bare. Kad sam vec kod iskrcavanja znam jednu nasu zenu koja je bukvalno doplivala do obale na Floridi. Pod okriljem noci brod se priblizio na nekih stotinjak metara od kopna. Ona je s dvoje djece skocila u more i izasla na americko tlo. Ove je godine, nekih 14 godina od iskrcavanja, dobila americko drzavljanstvo. Ona je jedina za koju znam da se na tako dramatican nacin dokopala Novog Svijeta. I Ameri joj, veli mi, kad im kaze kako je dosla, skidaju kapu.

          Rekoh vec jednom, radim povremeno kao prevoditelj. Nije da ima puno potrebe za znanjem hrvatskog ili srpskog ili bosanskog, kako se ovdje sluzbeno zovu jezici samostalnih drzava. Devedesetih je, iz poznatiih razloga, bilo puno vise izbjeglica pa je znanje jezika iz bivse Juge bilo korisno. Danas hvala Bogu nije tako. A i oni sto dodju imaju u vecini slucajeva solidno znanje engleskog. Eh da mi je znati Somalijski pitao bih posto Pula.  U Columbusu, procjenjuje se, zivi oko 75 hiljada Somalijaca te je znanje Somalijskog jezika vrlo trazeno, pogotovo u bolnicama. Dakle, tek me tu i tamo pozovu da dodjem prevoditi. Sto kod doktora sto – puno rijedje – na sudu. “Porodili ste 50 drzava. Ja vam zelim da porodite jos 50 jer bez vas ne bih bio ziv.” Tako je, na pitanje socijalne radnice ima li sto pitati, odgovorio jedan od nasih ljudi koji je u Ameriku stigao pod stare dane. Nije krio radost sto mu je osiguranje omogucilo prevoditelja. Covjek ima 75 godina i zivi od socijalne pomoci. Veli da u svom starom kraju ne bi imao ovakak tretman kao ovdje. I socijalna je radnica rekla da joj je bilo vazno da covjek ima mogucnosti razgovarati s nekim na materinjem jeziku. Manje je naseg emigranta zanimala administrativna strana. Ono sto je njemu znacilo bijese razgovor. Svako toliko bi se javio za rijec samo da naglasi koliko je zahvalan sto mu je dosao netko tko zna njegov jezik. Da, Americke se socijalne sluzbe omoguciti prevoditelja ako klijent zatrazi. Manje je odusevljenja zivotom u Americi pokazao jedan bracni par koji je dosao u vrijeme Clintona. Muz, inace bivsi rukometni reprezentativac jedne od nama susjednih zemalja, prica u superlativima o vremenu od prije 13, 14 godina.  Tada su mogli komotno staviti jednu placu na stranu a drugom poplacati sve racune. Sada je situacija toliko losa – i on je ostao bez posla a novi je tesko naci – da se ozbiljno bave mislju da se vrate u stari kraj.

          Glavni junak trece price o ljudima iz zavicaja, novopecenim imigrantima, jest jedan fini gospodin u poznijoj dobi. Znate vec kakav pedigre imaju nasi ljudi, mislim na one koji izgledaju kao pravi gospodini. Imaju ono nesto posebno. Produhovljeni, smireni, ljubazni, pravi gentlemani starog kova. To ne mozes nauciti u skoli. Kad pomislim na takav soj padaju mi na pamet Vasa S. Tajcic i Ivo Skrabalo (R.I.P) i nas Gianni, cija me smrt bas rastuzila. Ivo mi je ostao u sjecanju i po tome sto je, citao sam davno njegov inteview, davao imena onim filmovima zbog kojih se u kinu Istra trazila karta vise. “Hopa cupa u krevetu”, “Dozivljaji peraca prozora”, “Njoj se mili u svili”, da nabrojim one koje nisam zaboravio pa povratak na pricu o gospodinu emigrantu. On je bivsi profesor matematike, u ranim sezdesetim. Jedini posao koji je mogao naci jest u kamenoklesarskoj radnji. Ne tuzi se puno. U zadnje ga vrijeme nazalost cesce vidjam jer se ozbiljno razbolio. Prvo ga je mucio zeludac, pa mu otkrise tumor na debelom crijevu. Sad ide na kemoterapije. Solidno barata engleskim ali za svaki slucaj prevoditelj je tu. Bolnica ne zeli nista prepustiti slucaju da zbog jedne  krive rijeci netko ne nastrada. Svi razgovori s nasima imaju jednu zajednicku crtu. Uz nostalgiju, naravno. Ama bas sa svima koje sam upoznao razgovoralo se o hrani. Gdje tko zna gdje se moze naci recimo burek ili kava ili tko ima dobro meso. Rukometas kaze da cesto ide u Cleveland samo zbog mesa. Tako ovdje mi emigranti uz razgovore o domacoj trpezi drzimo kontakt sa starim krajem.

Nitko se ziv u medijima nije osvrnuo na interview bivseg predsjednika Sjedinjenih Americkih Drzava koji je prikazan na televizijskom programu National Geographic u povodu desete obljetnice napada na Ameriku. Mozda razlog lezi u tome sto su Bill Maher, Jon Stewart i Stephen Colbert bili na godisnjem odmoru. Mozda. Ali da CNN, MSNBC i PBS nisu nasli za shodno komentirati istup bivseg predsjednika, e to mi je nerijesiva enigma. George W Bush dao je dovoljno materijala za bar kratak osvrt. Pogotovo sto je to bio njegov prvi dugometrazni iskaz o tome kako je prolazio kroz dane koji su promijenili Ameriku i Svijet. Uktako, W se u svom stilu trudio  – a na tome je radio tijekom osmogodinjeg mandata u Bijeloj kuci – biti tough guy. U tuznom nastojanju, tako meni izgleda, da dostigne tako zudjeno priznanje svojih roditelja. U oba slucaja, i u intervjuu i na poslu predsjednika, Bush je ostavio isti dojam bestjelesnosti i zbunjenosti kakav ostavlja covjek zaustavljen u koraku. Ili kao covjek koji radi posao kojem ne pripada. Najbolje se to vidjelo na njegovu licu kada mu je Sef osoblja Bijele kuce, Andrew Card, prisapnuo da se drugi avion zabio u neboder World Trade Centra. Sta rec’ o novim i starim kandidatima za predsjednika Amerike na strani Republikanaca? Po svemu sudeci, kako sada stvari stoje, utrka za nominaciju pretvara se polako u dvoboj dvojice. To su guverner drzave Texas Rick Perry i bivsi guverner drzave Massachusetts i businessman Mitt Romney. Potonji je izjavio da vjeruje da je “Bog dizajnirao i stvorio Svemir” te da je “evolucija najvjerojatnije proces koji je [Bog] iskoristio za kreaciju covjeka.” Ovom je briljantnom sintezom Romney siguran sam usao u srca i religioznih konzervativaca a bogami i u srca manje zadrtih fanova Biblije. No, na teoloskom ce terenu imati jakog suparnika, Perry se naime proslavio u vjerskim krugovima kada je na stadionu u Houstonu, u srcu velike suse koju prozivljava Texas, oganizirao javnu molitvu za kisu. Bog izgleda da nije imao vremena uslisati molbe jer je uzduz i poprijeko velike drzave ubrzo planulo oko 50 velikih pozara. U najvecim pozarima u povijesti Texasa zivot je izgubilo cetvero ljudi dok je vise od hiljadu domova izgorjelo. Vise od 80 posto Texasa pogodjeno je susom. Bilo je vruce ovo ljeto. U ovih 11 godina na ovoj strani Bare nisam toliko koristio klimu kao zadnjih tri mjeseca. Prema podacima National Climatic Data centra iza nas je najtoplije ljeto u zadnjih 75 godina. Prosjecna temperatura iznosila je 23.61 celzijusa. U totalu, od 1895. godine od kada se vode podaci, jedino je ljeto 1936. godine bilo toplije s prosjekom od 23.66 celzijusa. Kalifornija pak biljezi potpuno suprotan rekord s najvise kise u povijesti. Kalifornija inace ulaze ogromne pare u promoviranje turizma kroz citavu godinu. Barem sudeci prema broju reklama na televiziji. Tu i tamo vidim promo za prirodne ljepote drzave West Virginia i to je sve. Ono sto je zanimljivo u Kalifornijskoj reklami jest angaziranost slavnih. Arnold s (uskoro vjreojatno bivsom) suprugom Mariom Shriver, poznati glumci i sportasi dali su doprinos u pozivu da se posjeti…ah! Ne mogu vjerovat! Dok ovo pisem pocinje, na Fox Sport Ohio TV programu, prijenos utakmice Dinamo – Real! Divno! Prelistao sam TV program ranije nadajuci se da ce se mozda zagrebacka utakmica naci na programu. Nista. Kad ono…! Da onda na brzinu zavrsim pricu o California Dreams. Gore spomenuta reklama me potakla na razmisljanje kako bi bilo lijepo ukljuciti nase poznate face za promociju hrvatskog turzima a time i cijele zemlje. A nije da ih nemamo. Pocev od sadasnjeg muzicki nadarenog predsjednika. Kukoc, Ivanisevic, Suker…Pa covjece Goran Visnjic! Aka (Lepi) Luka iz Hitne pomoci, ubjedljivo najpoznatiji nas glumac na tlu Amerike. Njega, Kukoca i donekle Cro Popa najvise su puta Amerikanci spomenuli kao primjer poznavanja Hrvatske. Dubrovnik nije ni blizu. Zato vjerujem da bi bilo dobro, recimo pod dirigentskom palicom predsjednika Josipovica, ukomponirati sve poznate igrace u reklamu za hrvatski turizam i tako ih identificirati s nasim ljepotama. Vjerujem da ni nasi slavni nebi imali nista protiv.

ab

Ne tako davno dogodilo se oruzano ubojstvo u blizini studentskog stambenog komplexa u gradu Johnstown u drzavi Ohio.  Jedan je student ubijen a 11-oro ranjeno, od toga jedan kriticno. Posvadjali se studenti na zabavi u jednom stanu. Dva mladica su se vratila s poluautomatskim oruzjem i pocela resetati drvenu kucu. Zauzela je ta vijest medijski prostor jedva na jedan dan. Jedan mrtav. Ne znam hoce li ova tragedija promijeniti nastojanje osam drzava na ovoj strani Bare da studentima dozvoli nosenje oruzja unutar studentskih campusa. Utah je zasad jedina drzava u kojoj je tako nesto zakonom dozvoljeno. Lobiranje za otvaranje vrata naoruzanju medju studentima i profesorima pojacalo je intenzitet nakon masakra na Virginia Tech fakultetu kada je, u aprilu 2007, poludjeli student ubio 32 ljudi, 27 ucenika i pet profesora. Senat u Texasu, gdje Republikanci cine vecinu, vec je izglasao zeleno svjetlo za nosenje oruzja na fakultetima. Ceka se prolaz u Predstavnickom domu i zakon bi se trebao naci na stolu guvernera. Buduci da je tu duznost obavlja Rick Perry, ljubitelj oruzja, nema sumnje da ce dokument dobiti njegov potpis. Tamosnji Senator Jeff Wentworth, inace autor tog  zakonskog prijedloga, opravdava nuznost takvog zakona u odvracanju slucajeva poput pokolja na Virginia Tech-u. “Moj gol je ubaciti u glavu potencijalnog revolverasa sumnju” veli Senator, “ da mozda ne bi bila dobra ideja otici na [ovaj ili onaj] kampus i pokusati smaknuti djecu.” Autor je htio rec’ da se netko, znajuci da su studenti i profesori naoruzani, ne bi usudio na cin nasilja. Oponenti se pak hvataju za glavu. Demokratski Senator Judith Zaffirini, primjerice, posebno je zestoka u suprostavljanju. Ona je bila student Univerziteta u Texasu 1966. godine kada je Charles Whitman snajperom ubio 12 osoba. Ona predvidja potpuni kaos u slucaju kada policija i snage sigurnosti dodju na poziv u kampus i nadju mnostvo ljudi s oruzjem u rukama. Kako utvrditi tko je zlocinac u trenucima kad su sekunde presudne. “Ne mogu ni zamisliti horor ako zakon prodje,” rekla je Senatorica. Senator Wentworth se ne da smesti porucivsi da on samo “hoce dati studentima sansu da se odbrane.” Da se vratim na moje tlo, u Columbus. Dvije trecine mojih profesora u ljetnom kvartalu (baj d vej, od sljedece godine fakultet prelazi na semestre) priznalo je da nosi oruzje. Doduse ne na satu niti u okrugu skole. Jedan profesor veli da je zagovaratelj slobodnog nosenja oruzja. Taj isti profesor je protiv abortusa. Na moje pitanje sta misli o abortusu fetusa zacetog silovanjem, odgovorio je, uz malu nelagodu, da je protiv abortusa i u takvim slucajevima. Kada je jos dodao da smatra da samo Bog zna zasto je tome tako, shvatio sam koliko je sati pa ga vise nisam cackao. Drugi nastavnik je ispricao pricu kada mu je provalnik upao u stan. Docekao ga je sa samaricom. Prvo je pucao je u parket i onda pitao provalnika sta hoce. Ovaj mu je odgovorio s “ja sam tvoja najgora nocna mora” i skocio na njega. Istovremeno sin je spavao u sobi a supruga zvala policiju. Kaze profesor da nije pucao u provalnika jer mu je kroz glavu proslo tko ce ocistiti krvave ostatke u predsoblju. Uglavnom, profesor je nekako savladao kriminalca i zadrzao ga do dolaska policije. Kaze da se vec sljedeceg jutra odselio s obitelji jer se vise nije osjecao siguran. Nije cak mogao osobno ni otici spakirati stvari vec je angazirao sluzbu seljenja. Prodao je kucu i kupio novi dom. Dogodilo se to prije dvadeset godina. Jos dan danas, rekao je, ima nocne more. Treceg profesora nisam stigao pitati nosi li oruzje. Rekoh dve trecine jer sam imao ukupno tri predmeta u kvartalu. Pred neki dan otisao sam u Chipotle, meksicki gril lanac brze hrane. Vrlo uspjesan. Dok sam cekao u redu primjetih za stolom sjede muskarac, zena i malodobno dijete. Svi lijepo ruckaju. Jedino sto me ubolo u oci bijese to sto je muskarac bio naoruzan. Pistolj ili revolver, nisam skuzio po drsci, u crnoj futroli na boku. Otvoreno nosenje rucnog oruzja je dozvoljeno u mojoj drzavi. Sto se restorana tice, ostavljeno je da sami donesu odluku moze li se unutra ili ne s vidljivim naoruzanjem.

                                                                          ab