We are all Immigrants

Originally published in "Glas Istre"

          “Mamma mia dammi cento lire che in America voglio andar…” Trbuhom za kruhom ili Bog te pita vec koji su razlozi natjerali ljude da se naslikaju na ovoj strani Bare. Kad sam vec kod iskrcavanja znam jednu nasu zenu koja je bukvalno doplivala do obale na Floridi. Pod okriljem noci brod se priblizio na nekih stotinjak metara od kopna. Ona je s dvoje djece skocila u more i izasla na americko tlo. Ove je godine, nekih 14 godina od iskrcavanja, dobila americko drzavljanstvo. Ona je jedina za koju znam da se na tako dramatican nacin dokopala Novog Svijeta. I Ameri joj, veli mi, kad im kaze kako je dosla, skidaju kapu.

          Rekoh vec jednom, radim povremeno kao prevoditelj. Nije da ima puno potrebe za znanjem hrvatskog ili srpskog ili bosanskog, kako se ovdje sluzbeno zovu jezici samostalnih drzava. Devedesetih je, iz poznatiih razloga, bilo puno vise izbjeglica pa je znanje jezika iz bivse Juge bilo korisno. Danas hvala Bogu nije tako. A i oni sto dodju imaju u vecini slucajeva solidno znanje engleskog. Eh da mi je znati Somalijski pitao bih posto Pula.  U Columbusu, procjenjuje se, zivi oko 75 hiljada Somalijaca te je znanje Somalijskog jezika vrlo trazeno, pogotovo u bolnicama. Dakle, tek me tu i tamo pozovu da dodjem prevoditi. Sto kod doktora sto – puno rijedje – na sudu. “Porodili ste 50 drzava. Ja vam zelim da porodite jos 50 jer bez vas ne bih bio ziv.” Tako je, na pitanje socijalne radnice ima li sto pitati, odgovorio jedan od nasih ljudi koji je u Ameriku stigao pod stare dane. Nije krio radost sto mu je osiguranje omogucilo prevoditelja. Covjek ima 75 godina i zivi od socijalne pomoci. Veli da u svom starom kraju ne bi imao ovakak tretman kao ovdje. I socijalna je radnica rekla da joj je bilo vazno da covjek ima mogucnosti razgovarati s nekim na materinjem jeziku. Manje je naseg emigranta zanimala administrativna strana. Ono sto je njemu znacilo bijese razgovor. Svako toliko bi se javio za rijec samo da naglasi koliko je zahvalan sto mu je dosao netko tko zna njegov jezik. Da, Americke se socijalne sluzbe omoguciti prevoditelja ako klijent zatrazi. Manje je odusevljenja zivotom u Americi pokazao jedan bracni par koji je dosao u vrijeme Clintona. Muz, inace bivsi rukometni reprezentativac jedne od nama susjednih zemalja, prica u superlativima o vremenu od prije 13, 14 godina.  Tada su mogli komotno staviti jednu placu na stranu a drugom poplacati sve racune. Sada je situacija toliko losa – i on je ostao bez posla a novi je tesko naci – da se ozbiljno bave mislju da se vrate u stari kraj.

          Glavni junak trece price o ljudima iz zavicaja, novopecenim imigrantima, jest jedan fini gospodin u poznijoj dobi. Znate vec kakav pedigre imaju nasi ljudi, mislim na one koji izgledaju kao pravi gospodini. Imaju ono nesto posebno. Produhovljeni, smireni, ljubazni, pravi gentlemani starog kova. To ne mozes nauciti u skoli. Kad pomislim na takav soj padaju mi na pamet Vasa S. Tajcic i Ivo Skrabalo (R.I.P) i nas Gianni, cija me smrt bas rastuzila. Ivo mi je ostao u sjecanju i po tome sto je, citao sam davno njegov inteview, davao imena onim filmovima zbog kojih se u kinu Istra trazila karta vise. “Hopa cupa u krevetu”, “Dozivljaji peraca prozora”, “Njoj se mili u svili”, da nabrojim one koje nisam zaboravio pa povratak na pricu o gospodinu emigrantu. On je bivsi profesor matematike, u ranim sezdesetim. Jedini posao koji je mogao naci jest u kamenoklesarskoj radnji. Ne tuzi se puno. U zadnje ga vrijeme nazalost cesce vidjam jer se ozbiljno razbolio. Prvo ga je mucio zeludac, pa mu otkrise tumor na debelom crijevu. Sad ide na kemoterapije. Solidno barata engleskim ali za svaki slucaj prevoditelj je tu. Bolnica ne zeli nista prepustiti slucaju da zbog jedne  krive rijeci netko ne nastrada. Svi razgovori s nasima imaju jednu zajednicku crtu. Uz nostalgiju, naravno. Ama bas sa svima koje sam upoznao razgovoralo se o hrani. Gdje tko zna gdje se moze naci recimo burek ili kava ili tko ima dobro meso. Rukometas kaze da cesto ide u Cleveland samo zbog mesa. Tako ovdje mi emigranti uz razgovore o domacoj trpezi drzimo kontakt sa starim krajem.

Previous post

Lepi Luka

Next post

Enough is Enough!

No Comment

Leave a reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *