Svaka generacija treba novu revoluciju, rekao je Thomas Jefferson i sumnjam da bi drugacije komentirao dogadanja koja su pocela 17 rujna na Wall Streetu i sire se diljem Amerike. Radi se o protestima onih kojima je dosta korporacijskog tlacenja odnosno, da se posluzim rijecima novinara i doktora ekonomine Michaela D. Yatesa, radi se o pobuni protiv “nejednakosti koja se produbljuje, protiv rasta siromastva i protiv financijskih institucija koje diktiraju politiku svih drzava.” Nista se, veli on, u biti nije promijenilo od velikog ekonomskog kraha krajem 2008. godine. Globalna financijska ekonomija, koju Yates naziva kuca od karata, i dalje operira na isti nacin i samo je pitanje vremena kad ce se urusiti. Republikancima se naravno dize kosa na glavi od uplitanja drzave u (njihove) ekonomske racunice. Cim im se spomene da bi najbogatiji trebali platiti barem malkice vise poreza nego sto trenutno placaju, GOP-ovci odmah povlace klasno pitanje kojem, prema njihovom pogledu na svijet, ni u ludilu nema mjesta na ovoj strani Bare. Kakve regulacije, kakvi bakraci. Klasna borbu izmedju kapitalista i radnicke klase iliti Class Warfare kako to ovdje zovu, jest socijalisticka tekovina. A socijalizam, poznato nam je vec, spada u daleko vam kuca kategoriju.

Na najljepsi moguci nacin odgovorila im je Elizabeth Warren, bivsa clanica Obamine adminstracije i trenutna Demokratska kandidatkinja za Senat iz drzave Massachusetts. Class Warfare, kazete? Nitko se u ovoj zemlji nije obogatio uzdajuci se samo u sebe, rekla je Warren, napomenuvsi da su biznismeni akumulirali svoje bogastvo koristeci se upravo novcem poreznih obveznika kojim su izgradjeni putevi, zeljeznicke pruge, novcem kojim su izgradjene javne skole iz kojih imucni privatnici regrutiraju svoju radnu snagu, novcem kojim se placaju vatrogasci i policija koji medju ostalim stite urede i kuce bogatasa. Je li dakle zaista u pitanju borba izmedju klasa kada se od bogatih trazi da se “zrtvuju” u ime odrzavanja stabilnosti drzave, javno je zapitala Warren. Jedan drugi Warren, Warren Buffet, koji se konstatno drzi u vrhu najbogatijih ljudi na Zemlji, izazvao je poprilicnu pozornost proslog Kolovoza kada se javno oglasio rekavsi: Oporezujte me vise! Dodao je da njegova sekretarica placa porez po visoj stopi nego on te savjetovao i ostalim mijunasima i milijarderima da bi bilo posteno da daju vise u drzavnu blagajnu. Primjer sekrerarice koja je oporezovana po visoj stopi nije milijarderov izum. Bukvalno iste je rijeci izgovorio bivsi americki predsjednik Ronald Reagan jos 1985. godine na skupu u Chicagu, kada je isto kao i Obama danas navijao da se bogatijima odreze veci porez. A upravo su nacini na koji se banke i tajkuni uz pomoc advokata i lobista dovijaju kako da plate sto manje poreza jedan od bitnijih razloga zasto se prosvjednici u sve vecem broju okupljaju na Wall Streetu. I zasto se sve vise drugih gradova sirem Dzinovske nase ukljucuje u akciju. I mediji su se probudili, posebno dobar je MSNBC dok je CNN…za ne vjerovati. Cuvena TV kuca se puno vise bavi sudjenjem doktoru pokojnog Michaela Jacksona i sudskom procesu koji se u Italiji vodio protiv Amerikanke Amande Knox, optuzene za ubojstvo Meredith Kercher. Dok su takve i slicne dogadjaje u stanju pratiti satima, iz dana u dan, protestu u New Yorku koji podize sve vecu paznju posvetili su jednu petominutnu reportazu u kojoj se voditeljica bukvalno sprdala s prosvjednicima, odnosno razlozima za pobunu. U reportazi pod naslovom “Zar stvarno, prosvjednici?”, doticna je novinarka ne skidajuci omalovazavajuci osmijeh s lica zamjerala prosvjednicima to sto ne znaju sto hoce. Nije joj jasno, naprimjer, sta imaju protestirati oni koji u ruci drze iPad, proizvod jedne mega korporacije.

Dok njoj neke stvari nisu razumljive, takvih problema nema Leo Gerard, lider Sindikata radnika u celicnoj industriji, najjaceg americkog radnickog sindikata. “ Ovim protestom americka srednja klasa uzvraca udarac,” rekao je Gerard dodavsi da ce se radnici celicana pridruziti prosvjednicima. Nazivaju ih anarhistima koji neznaju sto hoce upravo oni koji su bogatsvo stekli na anarhistickom tipu kapitalizmu, koji se pitomo zove free market a u stvari je nista drugo no divlji kapitalizam. Jer kako drugacije nazvati sistem u kojem nase penzije ovise o kockarskoj sreci na Wall Streetu. Sve bi bilo sasvim OK kada bi se koristili samo svojim novcem pa tko ima i tko voli, neka izvoli. Nadalje, dobar primjer eksploatacije dijelo je ni manje ni vise nego Svedske tvornice namjestaja IKEA. Prije tri godine IKEA je otvorila tvornicu, zasad jedinu u Americi, u gradu Danville, Virginia. Minimalna placa americkih radnika u toj tvornici iznosi osam dolara na sat. Njihove kolege u Svedskoj startaju s 19 dolara. IKEA-ini radnici u Danvilleu imaju 12 dana godisnjeg odmora, standardno za ovdasnje prilike. Svedjani zaposleni u IKEA-i pak uzivaju pet tjedana odmora. Americke tvrtke zatvaraju domicilne pogone, dizuci broj nezaposlenih, i otvaraju firme u Kini, Indiji, Vijetnamu iskoristavajuci malim nadnicama tamosnju radnu snagu zeljnju kruha, Svedjani naprimjer, rade istu stvar ovdje. Otvorise pogon u zemlji s velikim brojem neiskoristene radne snage.

Rekoh vec u jednom od javljanja da dvije trecine novih radnih mjesta spada u slabo placena zanimanja. Racunica je jasna. Ljudi trebaju posla a kompanije znaju da ih mogu platiti puno manje. Posebnost americkog puka jest da je u vecim dugovima no ostatak razvijenih drzava. Zivot na kreditnim karticama, na koji se tako lako navuci, doveo je mnoge na rub bankrota. Skolovanje na fakultetima nije nimalo jeftino. Studenti prava i medicine, primjerice, zavrse fakultet nagomilajuci u prosjeku oko 43 hiljade dolara duga. Emily Weinberg je diplomirala prosle godine studij Filma i fotografije. Njezin dug iznosi 130 hiljada dolara. Svaki mjesec od 2100 dolara koliko zaradi, 1200 dolara ide za ratu kredita. Ogroman studentski dug jedan je od razloga sto je naveo mlade da se pridruze prosvjedima na Wall Streetu. Pitanje je sad tko ce od politicara prvi usuditi pojaviti na Wall Streetu na strani onih koji porucuju: Enough is Enough! Occupy Wall Street se pretvorio u val protesta diljem Sjedinjenih Americkih Drzava. Prosvjedi se, u vecem ili manjem broju sudionika, odrzavaju u vec oko 200 americkih gradova. Sad to vise nitko ne zanemaruje. Prvi se hrabro oglasio Obama koji je izjavio da razumije gnjev Amerikanaca koji su izasli na ulice. Mitt Romney, prema trenutnom stanju stvari najozbiljnji kandidat Republikanaca za predsjednicku nominaciju, takodjer je okrenuo plocu. Prvo je prosvjede nazvao opasnim da bi gotovo istog dana na jednom drugom skupu rekao da (i) on shvaca zasto se mladi i srednja klasa bune. Bill Maher, voditelj politicko humoristicke TV emisije “Real Time”, veli da je takav preokret sasvim u stilu tog politicara, dodavsi da bi Romney – da mu kazu da ce izbore dobiti jedino u slucaju da postane crna zena – u roku od odmah krenuo na promjenu spola. Ukratko, u pokret pod nazivom Occupy Wall Street, ili We are the 99 percent, krenuli su svi oni koji zele popraviti ovaj kapitalisticki sistem koji je jednostavno pokvaren.