Prva stvar koja me zacudila nakon sto sam se docepao obale na ovoj strani Bare bijese ta, da rasizam itekako nije mrtav. Mislim, nisam ocekivao toliki broj komentara na racun crnaca. Kad sam trazio stan u Brooklynu, jedan rece kako je ovo dobar kvart jer nema puno crnaca. Moj cimer George, na pitanje bi li izasao van s crnkinjom, rece “bi, samo da nije pretamna.” Dobro, da mu ne nalijepim etiketu rasiste, ovo ipak moze ici u fascikl sa stvarima ukusa, privlacnosti boja i exteriera. Sjecate se Georga, pricao sam vam o njemu jednom ovdje, to je onaj koga sam znao zatec’ kako spava pred televizorom na kojem se vrtio pornic, i sa salatom od tunjevine u krilu. Ne znam sta mi je bilo vise bizarno, to sto je uspio zaspati gledajuci pornic ili to sto ga je gledao jeduci salatu od tunjevine. Cudenje drugo uslijedilo je vidjevsi koliko se ovdje potencira citanje, koliko reklama na televiziji vidjeh o vaznosti citanja, koliko slavnih sportasa i glumaca koristi svoj celebrity status kako bi potaklo na citanje. Na ucenje citanja. I to ne samo kod djece vec i odraslih. Rekoh vec, primjerice, da je 47 posto odraslog stanovnistva Detroita nepismeno. Treca stvar koja me sokirala jest zdravstvena zastita i podatak da oko 45 milijuna Amerikanaca nema medicinsko osiguranje. Ono sto me pak najvise zabezeknulo jest glad. Nesto sam vidio od Zapadne Evrope ali toliki broj Armija spasa, puckih kuhinja i takozvanih banaka hrane ne vidjeh nigdje kao u najbogatijoj zemlji u Svijetu. Giving back je poklik koji se cuje na sve strane. Jedna mi je frendica rekla da joj je jedna od glavnih motivacija za rad u puckoj kuhinji to sto time dolazi u doticaj sa stvarnoscu. I ujedno, kaze, podsjeca sebe koliko je sretna. Ne sjecam se da sam vidio ijednu takvu ustanovu u bivsoj Yugi a bogami vjerujem da i sada, u svim drzavama stvorenim nakon raspada SFRJ, stanje nije bitno drugacije. Kako je moguce da je u zemlji dzinovskih porcija 1 od 4 djece, njih 16,7 milijuna, neuhranjeno? A to stanje dakako utice na ponasanje u skoli i opcenito razvoj dijeteta. Kako se boriti protiv siromastva? Prema zadnjim podacima koje je iznio CNN, oko 15 posto stanovnika Sjedinjenih Americkih Drzava prima markice za hranu. To znaci da 46 milijuna ljudi, sto je najveci broj ikad zabiljezen u zemlji, treba pomoc drzave da stavi hranu na stol. Svjetska velesila ubraja oko 13 posto svojih stanovnika u siromasan sloj. Cinjenica jest, Amerika ima problem siromastva. Kevin Concannon, drzavni pod-sekretar za agrikulturu, izjavio je da je doslo “vrijeme za sve nas da se suocimo sa situacijom da u ovoj zemlji obilja, ima gladnih ljudi.” Za koji ce dan biti svecano otvoren monumentalni spomenik posvecen ikoni pokreta za civilna prava, Martinu Lutheru Kingu Jr., pa je prikladno da se posluzim njegovim rijecima. U svom “Pismu iz zatvora u Birminghamu” King je napisao da “sto god da nas dira direktno, dira sve indirektno.” Kolumnista Chicago Tribunea, Clarence Page, veli da mnogi koji pricaju o siromastvu, nisu u biti nikad iskusili iz prve ruke sto znaci biti poor. Nije samo nedostatak novca ono sto karakterizira siromastvo, vec, pise Page, u pitanju je stanje duha i manjak optimizma. Kaze da je odrastao u obitelji koja nikad nije imala dovoljno novca. Ali, sjeca se Page, njegov je otac uvijek isticao da “mi nismo siromasni, mi smo [samo] svorc.” Potonje je, govorio je otac, privremena situacija. Siromastvo je termin na duge staze. Bili smo siromasni u novcu, bogati u duhu. I upravo je duh, smatra novinar, ono na cemu treba raditi u ovoj zemlji. Pucke kuhinje, donacije, pomoc drzave, volontiranje cine krucijalnu pomoc siromasnima. Ali slomljen duh zahtijeva puno vise, odnosno trazi drugaciji pristup. Jedna socijalna radnica rece da ”ako hoces reducirati trudnocu u maloljetnica, nemoj im samo dati prezervative, daj im buducnost.”
ab
The Author
